Tanja Radman mlada je hrvatska autorica iz čijeg je pera proizašao povijesno-fantastični roman naziva “Republika kamena”. Na ovogodišnjem splitskom FantaSTikonu predstavila je svoj roman te otkrila naslovnicu njegovog nastavka. Razgovarali smo s Tanjom povodom izlaska nove knjige u serijalu, “Republika Smrtnika.”

 

Možeš li nam reći nešto više o knjizi? Što bi rekla nekome tko te to pita bez da mu puno otkriješ?

Prva je knjiga svojevrstan uvod u serijal koji je žanrovski fantastika s blagim elementima povijesti. Inspirirao me Dubrovnik, i htjela sam njegovu povijest, njegovu stvarnu povijest, upoznati s ljudima svih dobi jer sam shvatila koliko malo ja znam o njoj. Kako je povijest sigurno većini djece dosadan predmet u školi, odlučila napisati zanimljivu, zabavnu i neobičnu knjigu koja će njima i svima ostalima približiti povijest Dubrovnika, i to mi je naposlijetku uspjelo.

Knjiga je pomalo standardna, pozitivci protiv negativaca. Moja priča počinje kada čarobnjački otpor, zvan Lunarski red, shvati da je napokon stiglo vrijeme da se pobune protiv tiranina kneza koji drži diktaturu u Ragusi (starom Dubrovniku). Ti su događaji pokrenuti drevnom čarolijom koja se aktivirala punoljetnošću glavnih junaka. To je, pak, pokrenulo lavinu događaja, počevši od pučanske proslave proljeća koja je naglo prekinuta izdajom, da bi se potom čarobnjaci i pučani udružili protiv kneza nakon pedeset godina njegove vladavine. Upoznajemo glavne likove koji su odabrani nastaviti taj rat protiv kneza, i s njima krećemo na jedan mračan put.

I sama si rekla da je priča 20% povijesti i 80% fantasy. Međutim, znam koliko voliš Dubrovnik i zanima me koliko si vremena potrošila na istraživanje? Znam da si slala mail muzeju u Londonu i zamolila ih da ti pošalju sliku Getaldićevih zrcala.

U početku kad sam došla u Dubrovnik, kad me odmah Grad i inspirirao za ovu priču, htjela sam biti vodič, ali licenca i polaganje za njega su skupi, a ja tad nisam imala taj novac, pa kako me sve to zanimalo i kako sam se htjela baviti tom profesijom, počela sam proučavati povijesne knjige i brošure nadajući se da ću moći polagati sljedeće ljeto – ili ono iza toga. To je bilo rekreativno, uz posao, uz život, malo iz čitanje, ništa previše. Poslati mail je pet minuta vremena, tako da nije bilo komplicirano. Njihov odgovor i slanje zamoljenih fotografija Getaldićevog zrcala me samo dodatno potaknulo.

U Dubrovnik si došla 2012. i planirala si raditi sezonski. Koliko ti je vremena trebalo da sve to napišeš? Ipak je to jako složena priča, kako si pronalazila vremena za pisanje? Koliko ti je sezonski rad odužio sam proces pisanja romana?

I prvu i drugu knjigu pisala sam dvije godine zato što šest mjeseci u godini, odnosno ljetnu sezonu, radim jedan ili dva posla, koliko god stignem, tako da ljeti generalno ne pišem. Od te dvije godine zapravo sam godinu pisala, to jest dvije zime; uzmimo u obzir i to da čak zimi nemam uvijek inspiracije… zato je to tako dug proces kod mene. Dubrovnik je specifičan grad sa specifičnim načinom življenja; ljeti naporno radiš, zimi odmaraš.

Je li ti se događalo da dobiješ ideju pa je zapišeš na neku salvetu, račun, pa je razradiš kad dođeš doma?

Kako si to samo pogodila! Moj prvi posao u Dubrovniku bio je u ribljem restoranu u kojem smo imali papirnate stolnjake. Dan-danas čuvam prve ideje i natuknice za knjigu koju sam zapisala upravo na njima! Kada bi mi nešto palo napamet tokom smjene, dohvatila bih taj papirnati stolnjak ili čak salvetu, zapisala bih par smjernica ili ideja, i čekala zimu kada sam imala vremena razraditi ih.

Pretpostavljam da te grad inspirirao čim si zakoračila u njega, ali sjećaš li se trenutka kad si pomislila: “Želim ispričati tu priču o tim ljudima”?

Da. Bila sam na Stradunu, i bjesomučno je padala kiša. Tražila sam posao, doslovno sam kucala od vrata do vrata pitajući: “Trebate li Vi konobara?” Jednostavno, hodajući kroz grad – to mi je bila prva posjeta ikad starom gradu i Dubrovniku – bila sam očarana i zadivljena time kako on izgleda, kao da sam upala u 16. stoljeće, kao da me netko bacio u prošlost. I u tom trenutku sam dobila ideje i primisli poput: “Okej, on bi mogao biti negativac. Tu bi se oni mogli razvijati, u ovoj kamenoj jezgri živi taj i taj. Moglo bi biti petero glavnih likova. Ovuda su hodali, itd.” Točno se sjećam da je taj dan nastala mala sjemenka te ideje. To se postepeno razgranalo, i svaka sljedeća rečenica koju sam napisala sa sobom je donosila nove ideje i nove smjernice.

Kako biraš imena za likove? Je li ti se ikada dogodilo da su ti rekli: “Kakva su ti to imena. Zašto Beta, a ne neko standardno ime?”

Beta je nastala iz nadimka Marina Getaldića kojem je lokalni nadimak bio Bete. U mojim knjigama, Beta je njegova fiktivna kći. Ispod Getaldićeve kuće (koja je dan danas još uvijek tamo, ali u privatnom vlasništvu), nalazi se spilja koja se, upravo prema njegovom nadimku, naziva Betina spilja, i tu sam našla inspiraciju za potencijalnu kćer. Htjela sam i njega kao lika, pa sam ga obogatila fiktivnom obitelji. Što se tiče Felixa, u krugu glavnih likova htjela sam imati nekog šaljivdžiju, jer svako društvo ima nekoga tko je prost i glasan kada to ne trebao biti, a felix je latinska riječ za sreću. To mi je zvučalo savršeno lijepo ime za nekog tko je pun energije i nepodopština. Lumena isto tako karakterno opisuje odabrano ime. Za nekoga se kaže da je lumen kada je izuzetno inteligentan, pronicljiv i pametan, a Lumen kao lik je upravo takav. Terra kao da je sama izabrala svoje ime. Trebala mi je snažna ženska figura, i njeno ime mi je potpomoglo u tome jer je terra latinska rjieč za zemlju, po majci Zemlji. Njeno ime možda ima najmanje priče, ali to je zato što je došlo samo od sebe, vrlo prirodno, baš kao i imena ostatka njene obitelji koja naginje prirodnim dobrima. Viktor mi je bio težak lik jer ga je najmanje bilo u prvoj knjizi, ali njegovo ime znači pobjeda i on bio označavao svojevrsnu Terrinu mušku varijantu, tj. snažnu mušku figuru s bitnom ulogom u priči.

Što se tiče samih imena, imala sam sitne zamjerke zašto imena nisu Kate, Mare, Đivo, Maroje i tome slično. Odgovorila bih: “Što mislite, kako bi netko na engleskom pročitao Maroje ili Đivo?” Maroje bi bio Marođe, a Điva se ne bi znalo ni pročitati. Osim toga, u ovom mom fantasy svijetu latinska imena imaju svoje pravovaljano mjesto u priči, jer je i povijesno latinski jezik u Ragusi itekako bio zastupljen.

Da te pitam vezano za likove: Beta je protagonistica, a uz nju imaš još četiri glavna lika. Serijal je prvo zamišljen kao trilogija, ali će na kraju imati pet dijelova. Jesi li planirala posvetiti svaku knjigu jednome liku?

Iskreno, pogriješila sam s Betom i tu sam grešku ispravila u drugoj knjizi. Ostavila sam dojam da je ona protagonistica, ali ona je samo bila prvi lik koji sam stvorila. Vidi se da naginjem prema njoj, ali to je zato što mi je ona bila prvi stvoreni karakter. Protagonisti su svih petero glavnih likova, jednako. U drugoj knjizi koju upravo objavljujem, svaki od njih ima svoje poglavlje i to po četrdesetak do pedesetak stranica; napokon se njima posvećujemo malo podrobnije, saznajemo nešto više o njima samima, o njihovim magijskim darovima, manama i vrlinama. Tome svjedoči i sama naslovnica druge knjige koja pokazuje njih petero u obliku silueta.

Naslovnica izgleda super, sviđa mi se to što imaš temu koju pratiš s dizajnom.

Hvala lijepa. Sve će knjige ovog serijala imati tu pergamenastu pozadinu drugačijih boja, i uvijek će na naslovnici biti vrlo jednostavna silueta ili figura. Jednostavno, ali efektno – to mi je cilj.

Vezano za likove, koliko autobiografskih elemenata stavljaš u njih?

Pa znaš što, nastojim ih učiniti ljudskima. Ja sam jako empatična, osjećajna i ne zazirem od izražavanja svojih emocija. Nije me teško rasplakati na filmove, knjige ili stvarne probleme. Smatram da su te ljudske emocije jako bitne za proces pisanja jer osoba koja nije emotivna, empatična i otvorena neće sebe unijeti u knjigu – jer nema toga. Pokušavam iznijeti široku lepezu osjećaja u svoje knjige, ne samo zato što ih ja posjedujem, nego zato što smatram da je to ono što nas čini ljudima. I kukavičluk i strah i bojazan i hrabrost… sve ono što osjećamo MI ljudi nađe se u knjizi, ne samo ono što osjećam ja.

Što se tiče engleskog izdanja, kakvu si reakciju te publike dobila? Znam da je puno teže dobiti reakciju s tog tržišta jer je prije svega puno teže probiti se, pogotovo na Amazonu.

U nedostatku vremena, pogotovo ljeti, i u nedostatku znanja, jer još učim i pokušavam rasti, knjiga je samo na Amazonu i to u e-izdanju. Još uvijek nismo fizičke primjerke stavili tamo što znači da ograničeni broj ljudi može naručiti knjigu. Povremeno stavimo da e-izdanje bude besplatno i tada se dogodi najviše preuzimanja. U godinu dana oko petsto ljudi skinulo je knjigu na engleskom (koliko ih je pročitalo, ne znamo). Hrvatsko tržište me puno više okupira, jer primarno pišem na hrvatskom. Kad prevedemo drugu knjigu, ovu novu, puno ćemo se više potruditi oko marketinga i prodaje, bit će dostupne na puno više platformi i vjerujem da će tada usljediti puno veće reakcije.

“Republiku smrtnika” si pisala dvije godine.

Tu je toliko puno pauza bilo… znalo mi se dogoditi da se po tri mjeseca nisam uhvatila pisanja. Da živim na sjeveru, gdje se ne živi tako specifično ljeti i zimi, i da tamo radim od 8 do 16h cijelu godinu bez obzira na sezonu, ta bi knjiga bila gotova u šest mjeseci. Ovako je to išlo dosta sporije, ali vjerujem da se sve dogodi baš onako kako se treba dogoditi, i knjiga sigurno ne bi ispala ovako kako jest da sam je pisala pod drugačijim uvjetima.

Možeš li nam reći nešto više o nastavku?

Na kraju prve knjige, glavni se junaci, mladi čarobnjaci, rastaju jer moraju izučiti svoje magijske darove i tražiti pristaše koji će im se pridružiti u nadolazećem ratu.. Dok uče o sebi i svojoj magiji, upoznaju razna magijska bića koja pokušavaju privoliti da im se pridruže u bitkama. Tu sam nastojala stvoriti sama svoja bića, a ne koristiti neku poznatu mitologiju. Da se razumijemo, u nastavku ima i satira, ali recimo, kentaure sam izbjegla koristiti jer ih je J.K. Rowling koristila u svojim romanima. Maksimalno sam pazila da se u nastavku ne nađe nešto već viđeno, barem ne u velikim mjerama. Kada se mladi junaci nanovo sastanu, dogodi se nekoliko neočekivanih obrata u radnji, saznaju se tajne koje će ih obeshrabriti i narušiti čitavo njihovo povjerenje. U međuvremenu, Knez je sve jači i smišlja nove načine kako da pobijedi svoje neprijatelje.

Kolika ti je bila razlika između pisanja prve i druge knjige? Je li ti bilo teško pisati nastavak?

Puno me puta vlastiti likovi iznenade. Dovedem ih na jedno mjesto i namjeravam jednu stvar s njima, a oni pođu drugim putem. Osluškujem ih i pratim, i nerijetko se dogodi da me iznenade njihovi postupci ili sam tok radnje. Baš kao moji čitatelji, i sama sam znatiželjna vidjeti kamo priča ide, i to mi je najveći poticaj pri pisanju jer se često osjećam kao da radnja vodi mene, a ne ja nju. Obožavam taj oblik stvaralaštva. Činjenica da kreiram živote i drugačije svjetove mi je vrlo privlačna i namjeravam se baviti pisanjem do kraja svog života. Radim kao turistički vodič i kao concierge u luksuznom hotelu, ali što god radila za plaću, ja se u duši osjećam kao pisac i uvijek ću se primarno deklarirati – kao pisac.

Možeš li čitateljima malo objasniti simboliku naslovnice?

Povela sam se s premisom prve naslovnice: da je jednostavna, a efektna. Opet imam pergamenastu pozadinu kao na prvoj knjizi, no ovoga puta u plavoj boji, te siluete pet glavnih junaka koji su obasjani svjetlošću punog mjeseca, simbola Lunarskog reda. Prikazani su u pomalo borbenom, spremnom položaju za nadolazeće bitke, a cijela naslovnica odiše mistikom i magijom.

Koliko je “Republika smrtnika” mračnija u odnosu na “Republiku kamena”?

Prilično je mračnija. Dok je prva knjiga, ‘Republika kamena’, svojevrstan uvod u taj svijet, čitatelji su tek upoznavali likove i priču, u nastavku se među njima događaju neočekivane stvari poput otkrivanja tajni, poveznica i laži koje ih prate od prve knjige. Također, u nastavku ima akcijskih scena i nekoliko magičnih sukoba, što svakako doprinosi sveukupnoj težini knjige.

Želiš li istaknuti nešto posebno o knjizi?

Želim naglasiti da je knjiga fantastika s malim elementima povijesti. Što god da je povijesno navedeno u knjizi poput Marina Getaldića, Straduna, palače Sponza i slično, to je sve samo dašak povijesti koja me inspirirala da napišem tu priču. Na čitatelju je da, ako ga nešto zainteresira, krene istraživati dalje. U prvoj knjizi sam uvela samo Marina Getaldića, ali u drugoj sam uvela puno više pravih Dubrovčana. Želim da ljudi zapamte da je to fantastika s elementima povijesti čiji je cilj da zainteresira ljude za samu povijest. Ne pišem povijesne knjige ni znanstvene radove, i navela sam ranije, rekla bih da je omjer fantastike i povijesti kakvih 80-20.

Jesi li pisac koji ima sve organizirano ili puštaš inspiraciju da te vodi? Koliko si organizirana?

Ja sam neorganizirana, kaotična i grozna po tom pitanju. Taj kreativni nered mi je ipak baza; kad me uhvati inspiracija, pišem, kad je nema, jednostavno ne pišem. To može biti i pomalo frustrirajuće jer ponekad ne pišem tjednima ili čak mjesecima, pa se na moje knjige dugo čeka, ali vjerujem da time doprinosim vlastitoj kvaliteti. Ne volim ništa forsirati. Ako me ne vodi dobar osjećaj i ne sviđa mi se kamo ide taj lik ili taj događaj, napravit ću pauzu i neću pisati koliko god treba. S druge strane, kad me uhvati inspiracija, kadra sam pisati i po deset sati na dan. Neorganizirana sam, ali povodim se tim iskonskim, nadahnjujućim momentima zahvaljujući kojima uopće pišem. Možda su rijetki, ali su snažni i na kraju me dovedu do završene priča kojom ne mogu biti zadovoljnija nego što jesam.

Tko su tvoje muze, odakle inspiracija?

Nenamjerno sam ispala pisac fantastike. Možda nemam zmajeve i vještice oko sebe da me izravno inspiriraju, ali vrlo je lako ukomponirati stvarnost s maštom. Jedna svađa te može inspirirati na opise rata u knjizi, jedan lijepi trenutak na magiju… Jednostavno, život se događa. Živim dan po dan, i ponekad u njima nađem stvari koje funkcioniraju i u magičnim svjetovima.

Tko prvi čita to što pišeš? Tko ti je najveći kritičar, a tko podrška?

Tata je prvi. Tata me navukao na knjige i na pisanje, i uvijek će tata biti prvi. Njemu za petama je moj zaručnik koji je fantasy ljubitelj i veliki knjiški moljac. Njih dvoje su mi glavni kritičari i najveće podrške.

Jesi li noćni ili jutarnji tip pisca?

Inspiracija mi ne bira dio dana, mogu pisati od ranog do jutra do ručka ili od poslijepodneva do kasno navečer, ali ako bih morala birati, preferiram to raditi preko dana jer mi je večer rezervirana za opuštanje, gledanje serija, čitanje knjiga ili druženja.

Sjećaš li se prve priče koju si napisala?

Ne mogu se sjetiti prve priče, pretpostavljam da je bila nek tema za školsku zadaćnicu, ali još uvijek imam pjesmaricu koju sam pisala kad sam imala dvanaest godina. Prvo sam krenula s poezijom, njoj sam prvo naginjala, a kasnije se to rasplamsalo u sve i svašta, pa tako i fantastiku. Iskreno, nisam nikada planirala biti fantasy pisac, ali Dubrovnik je to od mene napravio. Da me život odveo na Krk ili u London, možda bih pisala nešto drugo.

 Tko te ohrabrio da objaviš to što pišeš?

Nitko poseban. Roditelji mi jesu uvijek bili velika podrška, kao i učitelji u školi jer su svi vidjeli da imam smisla za pisanje, i oduvijek sam nešto piskarala, ali nisam nikada doista mislila da ću nešto objaviti. Tada mi je to izgledalo kao nešto nedostižno. Kad mi je “Republika kamena” pala na pamet i kada sam je napokon završila, osjetila sam da je ta priča postala toliko velika da sam je jednostavno morala podijeliti sa svijetom. Za puno toga mislila sam: “Ovo je dobro, ovo je super”, ali tek sam za “Republiku” osjetila da mora ići na police, jer je jednostavno predobra da bi ostala samo moja.

Kako su Dubrovčani reagirali?

Velika su mi podrška, ipak se u knjigama spominje njihova povijest. Nitko me ne viče i ne kori što je miješam s magijom i čarobnjacima, jer naglašavam da je to fantastika koju je inspirirala upravo njihova ostavština, i to im imponira. Fantastika je sama po sebi žanr koji je slabo zastupljen u Hrvatskoj, a Dubrovniku gotovo nikako. Da sam napisala povijesnu knjigu, puno bi više Hrvata i Dubrovčana to prigrlilo nego fantastiku, ali podršku imam, i sviđa im se to što radim.

Koliko je teško bilo doći do publike, pogotovo s obzirom na to da su naši čitatelji skloni tome da izbjegavaju domaće autore?

Za sad nisam imala nikakvih problema, nisam se susrela ni sa čim neugodnim. Svjesna sam toga da Hrvati zaziru od domaćih autora, ali zato se koncentriram na ljude koji nam davaju šansu, nastojim im pokazati koliko cijenim njihovu podršku i trudim se opravdati njihovo povjerenje. Ne znam zašto bi ičije ime na koricama, hrvatsko ili strano, utjecalo na kvalitetu napisanog između korica, ali ne kaže se bez veze ‘sto ljudi, sto ćudi’.

Jednom ti se dogodilo da se netko iznenadio što nisi završila fakultet za književnost. Žicaju li te ljudi besplatne knjige i koliko često ti se događaju takve stvari?

Ljude često iznenadi to što nemam završen fakultet i što sam samouki pisac. Ne smeta mi to više. Naučila sam se ponositi s time, iako mi je manjak akademskog obrazovanja prije bila bolna točka. Sama sam sebi dokazala da jedan papir ne može i ne mora biti jedino mjerilo čovjeka, ali u mišljenja drugih ne ulazim. Štoviše, smatram da je jedna od mojih većih vrijednosti upravo to što sam poprilično toga uspjela bez akademskog obrazovanja. Naposlijetku, najbitniji su upornost i rad, bilo sa školom ili bez nje. Moj životni put ostao je bez tog iskustva, ali je zato obogaćen s mnogim drugim. Što se tiče žicanja knjiga, dogodi mi se da mi ljudi komentiraju da im je knjiga od sto kuna skupa pa se pokušavaju provući, ali nemam nikakav problem s time da im objasnim koliko od te bezobrazne skupoće ide državi, pa tiskari, lektoru, grafičkom uredniku i tako dalje – i da ja od tih sto kuna najmanje dobijem. Razočaravajuće malo, pogotovo s obzirom na stotine sati koje uložim u taj rad. Mislim, nije stvar u novcu, da je stvar u njemu nitko od nas ne bi pisao jer ionako ništa nemamo od svojih knjiga, ali za sve takve komentare o visokim cijenama knjiga preporučam mnoge rasprodaje i antikvarijate. Najbitnije je, ipak, da se čita i to ću uvijek govoriti. Drago mi je kad netko kupi moju knjigu, ali ako netko radije odabere knjigu od pet ili deset kuna, čim ljudi čitaju, svi smo pobjednici. S iskustvom sam naučila prepoznati tko se samo zafrkava, a tko stvarno očekuje besplatnu knjigu i ne reagiram na to. Stvar je u tome da gotovo nitko ne vidi pisanje kao ozbiljan rad bez obzira na to što sjedim osam ili deset sati za stolom. Bi li tko od njih odradio poslodavcu besplatno radni dan, tjedan ili mjesec? Zašto bih onda ja davala besplatno knjige? Postoje izuzetci, naravno, poput obitelji i najbližih prijatelja, ali ništa više od toga.

Jesi li se ikad uočila s ilegalnim primjercima tvoje knjige u pdf formatu?

Ne, još uvijek nisam, ali ja sam teški paničar; kad sam objavila prva tri poglavlja na svojoj stranici unijela sam dodatak koji onemogućuje copy-paste. Ako naiđem na PDF svojih knjiga koji kruži okolo, bit će mi neizmjerno krivo jer to je ekvivalentno, i stojim iza toga, tome da mjesecima radiš puno radno vrijeme bez plaće. To je moj posao, ja sam za to radila i krađa mog rada na takav način je jedna vrsta zlostavljanja.

Ima li neki životni moto koji pokušavaš provući kroz svoje knjige?

Moj životni moto je: budi zahvalan za sve što imaš, svaki dan svog života. Ako nisi vjernik, nemoj se moliti Bogu, nema problema, ali budi zahvalan za to što imaš i neka je tvoja molitva zahvala nebu, svemiru ili samome sebi za sve što imaš. To je, ipak, teško provući kroz fantastiku, pa je ono što pokušavam provući i što mi je najbitnije jest to da se čita, pogotovo u ovo digitalno vrijeme. To je moja misija, da zainteresiram djecu, mlade i odrasle za povijest, da se educiraju, da rade na sebi i da što više čitaju kvalitetne naslove. Od trač-rubrika nemamo ništa. Te su dvije premise glavne, jedna osobna i jedna poslovna. Tu su onda i razne poruke koje prenosim kroz likove, jer želim ohrabriti ljude da čine dobra djela i da njeguju nekakve temeljne odlike pristojnog ljudskog bića.

Imaš li neki spisateljski uzor ili više ideš u svom smjeru?

Idem u svom smjeru. Cijenim sve autore, strane i domaće, jer osobno znam kakav posao stoji iza tog pisanja, ali nemam uzor zato što se trudim biti svoja, te imati svoj stil i prepoznatljiv način pisanja. Imati uzor znači temeljno proučavati nekoga i njegov rad, a ja nekako ne želim da mi se dogodi da povučem nečiji stil. Zato mi nisu pretjerano drage usporedbe s J.K. Rowling jer mi nemamo ništa zajedničko osim čarolije, a čarolija kao čarolija postoji – stoljećima. Nije to nešto što je ona izmislila ili što sam ja nastavila, samo smo se uhvatile iste teme koja je popularna već stoljećima i razradile je na dva različita načina. ‘Hrvatska J.K.Rowling’ je laskava titula, ali potpuno netočna, varljiva i navodi čitatelja na krivu ideju.

Koja ti je najdraža knjiga?

Kad sam pisala svoje knjige, htjela sam imati “wow” efekt. To mi se dogodilo s knjigom “Matildin posljednji valcer”, taj plot twist i slikovitost… Sjećam se da sam, kad sam pročitala rasplet te priče, morala odložiti tu knjigu i malo prošetati pa tek onda nastaviti s pričom. Jednostavno nisam mogla doći sebi! Meni je taj “wow” efekt jako važan, i nastojala sam ga prenijeti i na svoje knjige, pogotovo u drugoj.

Gdje su dostupne tvoje knjige? Samo od tebe ili ih ima i u knjižarama i knjižnicama?

E, sad, to su malo komplikacije… ja uvijek preporučujem da se naruče od mene osobno. Trenutno nemam ni jednu, jer tek trebam tiskati prvu knjigu nanovo, sve sam prodala, a drugu knjigu prvi put objavljujem. Ipak, vjerujem da će sve biti vani ovaj mjesec. Ako čitatelji naruče knjige od mene, poštarina im je pokrivena i dobije se osobna posveta, a paket vam šaljem na kućnu adresu. Za knjižnice ne znam napamet, ali sustav zaki je skupni katalog knjižnica gdje se može ukucati ime autora i knjige, i dobije se popis gdje je sve knjiga dostupna, ali uvijek preporučujem da, ako se knjiga kupuje, da se nabavi kod mene – najjeftinije je i rado ispunjavam želju posveta ili pakiranja. Cijena jedne knjige je 100 kuna, s naručivanjem od mene osobno obje dobiva se popust, a sve novosti oko novih mjesta, knjižara i knjižnica koje će uzeti knjige, javljat ću na svim svojim platformama poput FB-a i web stranice.

Želiš li na kraju nešto poručiti čitateljima?

Na Facebook stranici sam najaktivnija, tamo me mogu pronaći i pitati što god žele, a mogu i pratiti moje osobno izražavanje, bilo u obliku poezije, fotke ili statusa. Na mojoj web stranici www.tanja-radman.com mogu čitati moje kolumne, pratiti moja kretanja kroz promocije ili medije, naručiti proizvode itd.

Dvije knjige su tu, a kad završim s ovim serijalom voljela bih se okušati u nekom drugom žanru. U svakom slučaju, ne namjeravam prestati pisati ni objavljivati svoje radove, i nadam se da ćete me pratiti na tom putu jer imam jako puno toga za reći.

 

 

 
Categories: Interviews

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *